„Žena je poput vrećice čaja.

Ne možete da kažete koliko je jaka

dok je ne stavite u vrelu vodu.“

Elenor Ruzvelt

Kad vam se u 7 dana poslože dva putovanja (Trebinje i obilazak NP Sutjeska), prvo koje priželjkujete i planirate još od početka godine i putujete sa grupom, drugo koje se kao ideja pojavilo ovog ljeta, putujete individualno, onda vam ne treba mnogo stvari za putovanje, jer utisci su ono što će vas zapravo voditi kroz dane.

Svaki susret sa NP Sutjeska je prilika da se na mjestu, na kojem priroda pokazuje koliko su važniji njeni zakoni od ljudskih izduva glava od suvišnih misli. I vratite se kući smjeliji, bez tereta koji bi vas sputovao na vašem daljem putovanju. Još kad uz to se na putovanju susretnete

sa ljudima prvi put, a imate osjećaj kao da se od ranije poznajete, tada zasvira simfonija sa notama hrabrosti, uz pomjeranje granica. Koliko različitih razgovora se skupi u košaru memorije za tri dana.

Put do NP Sutjeska je vodio iz Trebinja ka Foči vozeći se u minibusu, gdje su me na autobuskoj stanici dočekali moji domaćini Mladen i Nikola, odvezivši me do hotela u kojem ću biti smještena. Tu upoznah čovjeka u potrazi za balansom koji je prehodao nevjerovatan put nepoznati i poznati, nevidljivi i vidljivi, proživio život klackajući se između mnogih krajnosti, a koji umije sjajno da kuva i u kuvanju nalazi smisao jednostavnosti postojanja. Razgovor vođen sa Dankom me je vratio u neko ranije vrijeme, kad o filozofskim temama i traganju za sobom razgovarah sa ljudima, čiji rodni list je bilježio mnogo više ljeta u odnosu na rodni list mog domaćina.

Tog prvog dana predahnuh oko sat vremena, a onda zaigrana jedva dočekah da sa Ninom i Nikolom krenem na Zelengoru. Došlo je vrijeme da gojzerice kupljene na muškom odjelu na sam dan putovanja budu isprobane na terenu. Vožnja automobilom trajaše oko dva sata, pa imah priliku da se kroz razgovor bolje upoznam sa Ninom. Ženom, kojoj je Univerzum nevjerovatno slagao životne okolnosti, a čiji prostor-vrijeme pored Nikole ispunjavaju dva mlađahna bića, jedno izuzetno zrelo, a drugo zaigrano. U nekom trenutku naš razgovor prekida Nikola govoreći da stižemo na svoje prvo odredište – jezero Donje bare i započinje priču o Zelengori.

Prehodavši put preko polja, kroz šumu preko korjenja, dođosmo na vidikovac Borić. Vidikovac Borić, ostavlja bez daha, a i vjetar koji u pojedinim trenucima jako duva. Poseban trenutak utisnut u memoriju se dogodio dok se spuštah stazom, kuda često hode divokoze, a koje nismo ovaj put imali priliku da vidimo. Gledam okolinu, divim se visini, kakvo uzvišeno mjesto Prirode, kakvo strateško mjesto. Fascinantno, a nije da me je lako ostaviti bez teksta, no Zelengori je to pošlo za rukom. Mjesto Slobode i Mira, bivstvovanja, idealno za samovanje, sabiranje utisaka i slaganje misli.

Do kraja putovanja mnogo će toga izmamiti moj osmijeh, no ovaj vidikovac bi bio na prvom mjestu, da sutradan nisam kročila Perućicom.

Kratko se zadržasmo još pored jezera Donje bare gledajući kako bonacu zamjenjuje  talasanje, nakon čega se vratismo u hotel, a tamo nas je sačekao Danko sa vegetarijanskom večerom.

Drugi dan je vodio u Perućicu, do Dragoš sedla i vidikovca Skakavac. Dok stajah na toj tački ni ne slutih kakva me staza očekuje do vodopada, a Ratko bijaše moj vodič kroz dan.

Mladić, kojem vjerovah apsolutno, posebno kad vidite  sa kakvom lakoćom korača kroz šumu, pomislite da je sve lako i moguće. I danas dok pišem ovaj tekst mi je ludo šta sam uspjela da prehodam, zahvljujući Ratku, na putu do vodopada Skakavac. Bilo je trenutaka kad ga pitah da li da odustanem, jer poslednji dio etape je s jedne strane kratak u odnosu na ono što ranije prehodasmo, ali s druge strane prilično zahtjevan za spuštanje. No, kako to obično biva Univerzum nikome ne ostaje dužan, pa tako se uvijek vrati ono što dajemo. Kad vodim grupe ka nekome uzvišenju uvijek ima neko kome put nije jednostavan, no sa mnom nema odustajanja, onaj ko ima volje, a sumnja da će uspijeti iz zdravstvenih razloga će 100% doći na odredište, jer ograničenja  su samo u našim glavama. U povratku još posjetismo  Pješčane piramide gdje uživah u trenutku mira, dok samo lišće lagano treperi.

Treći dan je osvanuo i dogovoreno je druženje sa gospodinom Sretenom, kod koga ću imati priliku da jašem. Prvobitni plan je bio da se krene ka Trnovačkom jezeru, no kako nam vremenska prognoza ne bijaše naklonjena, jer postojaše dobre šanse da nas magla obavije, pojavila se nova vizija kako bi dan trebao izgledati, a to je podrazumjevalo jahanje. Ispostavilo se da je to dobra odluka, jer nakon Perućice, tijelu je bio neophodan dan sa lakšim izazovima.

Moj vodič za ovaj dan bijaše Nikola, sa kojim u razgovoru shvatih da nam prehodani životni put, koji nas izgradiše kao ličnosti morao voditi kroz slične predjele. Isti stavovi, razmišljanja uz iste izgovorene rečenice, a slični izazovi na putu. Bijaše zanimljivo pretresti pojedine životne trenutke sa nekim ko nije u mojoj glavi, gdje se ponovo zaplela priča o speleologiji, o kojoj mnim još od prošle godine. Pri tome napokon naučih svoje orijentire: Maglić, Volujak i Zelengoru da smjestim u prostor.

Prije jahanja smo obišli crkvu Uspenja Bogorodice u mjestu Luće za koju tvrde da je jedna od najstarijih pravoslavnih vjerskih objekata na ovom području, te Vrbnicu – vazdušnu banju.

Susret sa konjima, upoznavanje prođe mnogo lakše nego što zamišljah, a nakon čega je uslijedilo jahanje, koje je sa jednom pauzom trajalo oko sat i po. Laganiji tempo bijaše odličan za proces prilagođavanja nečemu novome, bijaše tu i kraćih galopa, no trenutak koji pobjeđuje je kad sam sa gospodinom Sretenom došla na vrh padine, a odatle se pruža pogled na ona moja tri orijentira. Taj pogled, koji ne očekujete na padini ostavlja utisak.

Dok uživam u pogledu zamišljam kako bi bilo zanimljivo ostvariti jednu želju staru nekoliko godina. Kažem za sebe da sam „južnjačka duša“ i da bih mogla živjeti u gradu nedaleko od mora, gledajući u vinograde ili u gradu koji je na obali mora, te da mi snijeg uopšte ne bi nedostajao. No, jednu zimu bih voljela provesti na planini blokirana smetovima snijega, otkrivajući u kojoj mjeri sam pronašla mir u sebi i da li bi mogla izdržati „ograničena“ u vremenu i prostoru sa nekolicinom ljudi oko sebe ili samo sa jednom osobom.

Veče prije povratka kući društvo se okupilo da presaberemo utiske i vidimo kuda bi nas mogla voditi budućnost. Te večeri se ukazala prilika da napokon iskomentarišem dolazak sa Mladenom, sa kojim sam ostvarila prvi kontakt u vezi sa ovom putešestvijom. Do danas nam nije jasno kako je došlo do našeg povezivanja, jednostavno postoje susreti, koji se trebaju desiti. Čak smo kratko uspjeli da pretresemo moju naučnu tezu, koja će me vjerovatno vratiti na postdiplomske studije iz krivičnog prava. Srdačnost sa kojom sam dočekana i pristup kroz prehodana tri dana mi pokazuju da sam na pravom mjestu, sa pravim ljudima u pravom trenutku.

Kad bi pokušala da objasnim nekome kako bih opisala ovo putovanje, rekla bih da je ovo istraživanje na kojoj tački puta se nalaze moje granice i otkrivanje da granice ne postoje izvan mene, kao i potvrda da kad se povežemo sa pravim ljudima i tamo gdje bi postojao zid pojavljuju se vrata.

Bojana Knežević #activeholidaysbosnia