Od danas ćemo u Novostima imati novu rubriku – tekstove naše drage Bojane Knežević: pravnice, književnice, budućeg turstičkog vodiča…jednostavno zaljubljenika u putovanja.

Ona će nam pokušati dočarati neke od naših najljepših destinacija kroz ono najvrijednije : lično iskustvo i fotografije, a sve upakovano kroz igru riječi kakvu samo književnici poznaju….

Uživajte!!!

Prva priča „DOK SE VIDICI ŠIRE, HORIZONT OSTAJE NEISTRAŽEN“  nam dolazi iz Pecke <3

„Nisu svi koji lutaju izgubljeni.“

J.R.R. Tolkin

U čovjekovoj prirodi je da ga zove novo i nepoznato, pa tako vođeni istraživačkim zanosom težimo da istražimo krajeve, države i prostranstva izvan granica naše zemlje.

No, u ovo doba korone i zatvorenih granica um putnika ipak ostaje slobodan i nesputan, a lutanje se nastavlja upoznavanjem svoje zemlje.

Jedna takva prilika me odvela na izlet u Pecku i to poslije nanizanih kišnih dana sunce nas je počastilo svojim prisustvom, a ta rijetka privilegija je više nego iskorištena tog dana.

Zanimljivo je kako se svakodnevno možemo sretati sa istim ljudima, no nošeni obrascima nemamo priliku da jedni o drugima saznamo nešto više. Ovaj dan je prošao u razgovorima sa društvancem sa posla, a za nekoga ko sagovorništvo i besjedništvo vidi kao visokocjenjene vrline ili vještine, radost se nije mogla izmigoljiti.

Pecka – seoce sa oko 100 žitelja asocira na miran kutak i  budi želju da se istraži, no kako imah samo nekoliko sati za upoznavanje Peckinih mogućnosti, onda je fokus stavljen na ono što me najviše pokreće, a to je pješačenje – do izvora Sane. Proniknuti u izvor stvari je više nego inspirativno. Dok nas okružuje zelenilo, neki neobičan mir se pojavuje i u nama, kao i osjećaj da smo usklađeni sa prirodom.

Put do izvora nije pretjerano dug, oko 6,5 kilometara, nije ni nešto specijalno zahtjevan i može se prehodati kao u našem slučaju u podne, no nema potrebe za tim, bolja opcija je krenuti ujutru i čitav dan provesti kod izvora.

Drveni most daje naslututi da nas od odredišta dijeli nekoliko koraka,  a dok koračah tom pomalo nestabilnom konstrukcijom probudi se dječija zaigranost. Klupe, koje su nas dočekale sa drugu stranu pružile su priliku da predahnemo prije povratka, dok vrijeme, koje je bilo predviđeno za ručak kazaljke su odavno prehodale.

A kad se vratismo u „Pecka – visitor center“ pronađoh nešto vegetarijansko za sebe, što ne bijaše teško, budući da je naš domaćin Boro vegetarijanac. Započesmo priču i saznajem kako svu hranu, koja se nađe na njihovoj trpezi sakupe u prirodi ili nabave u selu. Ono što me je posebno privuklo je okomito koračanje, koje nije moja vještina, a bilo bi zanimljivo istražiti penjačke staze, kao i posjetiti Pecku na jesen kad je u toku škola gljivarenja.

No, najjači utisak, koji ponesoh iz razgovora je spoznaja kolika je snaga ljudske volje i kako entuzijazam može udahnuti život u ovaj mali kutak naše planete i potvrdila se ona čuvena misao da pojedinac može mnogo toga učiniti u svom mikrosvemiru.

Piše : Bojana Knežević

Posjetite i FB stranicu Centra za posjetioce Pecka: Pecka