• Banja Luka
  • 27°C
  • Prijedor
  • 26°C
  • M. Grad
  • 22°C
  • Gradiška
  • 21°C
  • Doboj
  • 32°C
  • Bijeljina
  • 32°C
  • Višegrad
  • 22°C
  • Foča
  • 29°C
  • Trebinje
  • 29°C
  • E. Sarajevo
  • 29°C

Riječ zanat je arapskog porijekla (san’at) koja je u naš jezik preuzeta od turske riječi sanat u značenju majstorija, vještina ili znanje, a važna „privredna grana“ starih urbanih naselja ili dopunsko privređivanje u seoskim zajednicama. Danas je vrijedan turistički motiv, posebnost i karakteristika destinacija Republike Srpske.
Vrijeme i iskustvo dali su čovjeku vještinu da „što oči vide ruke rade“, ali i sposobnost da se stvori ono što nikad niko nije stvorio do tada. Pod zanatom se podrazumjevaju prvenstveno vještina ručnog rada kao i profesija koja tu vještinu koristi i upražnjava. Zanatlija, uz kreativnost i stvaralačku sklonost, izrađuje jedinstvene – unikatne proizvode koristeći tradicionalna znanja i tehnologije uz upotrebu prirodnih materijala: drvo, koža, metal, tekstil, glina, kamen.
Zanatski proizvodi su praktični predmeti i oruđa u svakodnevnom životu, ali i predmeti koji imaju društvene, umjetničke i simboličke svrhe (muzički instrumenti, ikonopisi, unikatne rukotvorine iz domaće radinosti, suveniri).
Stari zanati su odraz prilika i viševjekovne tradicije narodnog života u selu i gradu. Predstavljali su uspostavljanje određenog oblika radionice za proizvodnju proizvoda namjenjenih tržištu koja je radila u toku cijele godine. Zanatlije su se bavile lončarstvom, pletarstvom, kačarstvom, a dolaskom Turaka na ove prostore pojavili su se i novi zanati: kujundžijski, bravarski, tabački i ćurčijski, kazaski, papudžijski, sapundžijski, potkivački, kazandžijski, sabljarski, bozandžijski i halvadžijski – vještine obrade sirovina ili pružanja usluge koja leži u osnovi svakog zanata.
Sa razvojem zanatstva u gradovima se razvila živa trgovina. U radnjama i dućanima i na nedeljnim pazarima održavan je promet zanatskih proizvoda u svim gradskim i seoskim mjestima. Krajem XIX vijeka, zbog pojave pristupačnije poluindustrijske i industrijske robe zanatska proizvodnja postepeno je slabila i odumirala, a u prvim decenijama XX vijeka uslužne djelatnosti sve više postaju osobenost gradskih i varoških zanatlija.
Ipak zborovi, vašari i neki od zanata održali su se i do danas pa ih imamo priliku predstaviti kao majstorske radionice specifičnih proizvoda, radnje i atelje te kroz brojne manifestacije, a obilježavaju događaje iz naše dalje i bliže prošlosti.

 

Zanati Republike Srpske

Opančarstvo – zanat izrađuje jednostavnu i praktičnu kožnu obuću prevashodno namenjenu seoskom domaćinstvu. Opanci su veoma stara vrsta obuće koja se nosila još od perioda prije nove ere, da bi se opančarstvo naročito razvilo sredinom XIX vijeka. U srpskom narodu opanak predstavlja tradicionalnu obuću i simbol folklora.
Danas je potražnja za opancima svakako manja nego u pomenutim vremenima, mada se oni i dalje izrađuju kao suveniri i prodaju turistima, za potrebe folklornih društava i posebne prilike, npr.djeci povodom krštenja.
Domaća radinost „Kopča“ iz Laktaša izrađuje i u ponudi ima opanke iz Krajine, Šumadije, Makedonije, Vlaške, Glamoča, a od kože se izrađuju i privjesci, opančići i kožne narukvice.

 

Valjanje (pustovanje) vune – je najstarija poznata tehnika za izradu materijala od vune, starija i od tkanja. Tehnika je toliko stara, da je više drevnih naroda pominje u svojim legendama, štaviše, na našim prostorima, u okolini Sarajeva, pronađene su kapuljače od valjane vune, dio staroslovenske kulture.
Sa razvojem civilizacije filcanje je opstalo kao tehnika vezana za umjetnički pristup dizajnu tekstila, a unikatni ručni radovi od vune mogu se pronaći kod „VUNENI“ u Višegradu.

 
Tkanje, vez – Da bi se zagrijali, još u davna vremena ljudi su pronašli način kako da pamuk, vunu, lan i konoplju upredu u tanke niti. Njihovim ukrštanjem pravili su tkanje te prvu odjeću i predmete za opremanje domaćinstva. Postupak tkanja ostao je gotovo isti do danas, razboj je nekada bio sastavni dio svake kuće, a svaka porodica u proizvode tkanja unosila je motive sa svog podneblja. Zbog toga, svaki narod pa i narodi na našem tlu tkanje smatraju dijelom svog kulturnog naslijeđa.Mnoga udruženja žena, ali i pojedinci iz Vlasenice, Trebinja, Rogatice, Teslića, Višegrada, Šipova, Dervente, područja Banje Luke od zaborava pokušavaju da spasu ovu kreativnu vještinu i dopunsko ukrašavanje, vodeći radionice i baveći se izradom narodnih rukotvorina.

 
Razvoju saračkog (remenarskog) zanata u Bijeljini odnosno Semberiji pogodovao je uzgoj konja za transport i slične potrebe, jer svaki vlasnik konja je želio da njegovi konji imaju što bolju opremu, da su što bolje i ljepše ukrašeni. Danas, u zanatskoj radnji Nedžada Pilakovića, iz tridesetih godina prošlog vijeka, izrađuju se i koferi, ručne torbe, kaiševi, futrole i prodaje razni upotrebni predmeti od učinjene (štavljene) kože.

 
Kovački zanat – Primjena i obrada jedanog od najvažnijih metala, gvožđa ili željeza, predstavljala je i predstavlja osnov ekonomskog i kulturnog razvoja, a opstao je i do danas zbog trgovine kovačkim proizvodima, održavanja postojećeg oruđa, potkivanja konja i slično. Centar kovačkog zanata u sjeverozapadnom dijelu Republike Srpske je Mrkonjić Grad, nekadašnji Varcar Vakuf, a svoje proizvode najviše prodaju na pijacama u Mrkonjić Gradu i Banjoj Luci kao i u svojim radionicama. Proizvodi su: kose „varcarke“, noževi, kosire, srpovi, grebena, sjekire, motike, kosački pribor, potkovice.

 
Drvodeljstvo i duborez – Drvo je značajan prirodni materijal u savremenoj proizvodnji suvenira kao pratećoj djelatnosti turističkih ponuda. Važno je i kao osnovni materijal za unikatne proizvode primjenjene i dekorativne umjetnosti pri rukodeljstvu i izradi duboreza. Izrađuju se kašike, drvene drške, stolice, drvene figurice, čuture i ploske za nošenje rakije, ukrasi, suveniri. Izrada ikonostasa u duborezu i ikona bila je vjekovna aktivnost monaha, a sada i mnogo šire zajednice i pojedinaca; Doboj, Laktaši, Bišegrad

 
Izrada tradicionalnih muzičkih instrumenata – Po selima RS i danas pronalazimo samouke majstore koji izrađuju instrumente za svoje potrebe ili za potrebe u svome kraju. Koriste veoma mali broj alata i to su najčešće sjekira, nož, dubač, šilo,.., ali ukrasi na njima imaju umjetničku vrijednost i prikazuju vještinu i stvaralački talenat onoga ko ih izrađuje. Najčešći ukrasi su biljni i životinjski, geometrijski motivi i simbolički znakovi, razni natpisi, likovi istorijskih ličnosti. U okolini Banje Luke, Kozarske Dubice, Doboja, Dervente, Gacka izrađuju se gusle, šargije, tambure, svirale, ali i violine po narudžbi.